Piše: Melani Isović

Uvod

Banjaluka je od Prijedora udaljena svega pedesetak kilometara, ali ta geografska blizina ne podrazumijeva i bliskost u odnosu prema prošlosti. Razgovor o ratu, logorima i zločinima protiv čovječnosti gotovo da ne postoji.

Mlade generacije odrastaju bez osnovnog znanja o onome što se zaista dogodilo dok  istovremeno u javnom prostoru u Republici Srpskoj dolazi do normalizacije, pa čak i glorifikacije ratnih zločinaca. Njihovi likovi oslikavaju se na muralima i grafitima, a pojavljuju se i na odjevnim predmetima koje nose mladi i stariji. Posebno zabrinjava činjenica da se na taj način promovišu osobe optužene za najmonstruoznije ratne zločine koji nadilaze granice onoga što zdrav i razuman čovjek može i zamisliti.

Ovakav narativ koji relativizuje ili prešućuje ratne zločine predstavlja ozbiljnu prijetnju društvu. Društvo koje odbija da se suoči s istinom teško može graditi stabilnu i pravednu budućnost. Istina nije stvar izbora niti interpretacije, ona je jedna, bez obzira na to koliko bila bolna ili neugodna. Upravo prihvatanje te istine prvi je korak ka ozdravljenju zajednice.

Ne smijemo zaboraviti da iza svake statistike stoje stvarni ljudi i njihove sudbine. Oni koji su izgubili živote više nemaju glas, ali ga imaju oni koji su preživjeli, a njihova svjedočanstva nose težinu koju nijedna politička manipulacija ne može izbrisati. Svjedočanstva roditelja ubijene djece, ljudi koji su ostali bez najbližih, žena koje su preživjele seksualno nasilje, sakaćenje i silovanje, kao i onih koji i danas tragaju za posmrtnim ostacima svojih voljenih, razotkrivaju punu brutalnost rata i trajne posljedice koje on ostavlja.

Zato je odgovornost svih nas da ne okrećemo glavu. Govoriti o prošlosti ne znači živjeti u njoj, već spriječiti da se ona ponovi. Kultura sjećanja, obrazovanje mladih i javno priznanje patnje žrtava nisu teret, nego su preduslov za društvo koje želi biti pravedno, sigurno i istinski humano.

 

Sudski utvrđene činjenice

Razumijevanje razmjera zločina počinjenih u Prijedoru zahtijeva oslanjanje na sudski utvrđene činjenice, dokumentovane izvore i svjedočenja preživjelih. Pregled koji slijedi predstavlja sažet prikaz ključnih činjenica koje čine osnovu za razumijevanje progona, nasilja i sistematskih zločina počinjenih nad nesrpskim stanovništvom Prijedora.

 

Prijedor prije rata

Prijedor je do rata devedesetih bio prepoznatljiv kao multietnički i multikulturalni grad u Bosni i Hercegovini. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, opština je imala značajan procenat Muslimana/Bošnjaka, Srba, Hrvata i Jugoslovena, što je činilo društvo obilježeno raznolikošću i suživotom različitih zajednica. Upravo zbog takve strukture, zločini počinjeni u Prijedoru nose dodatnu težinu i tragičnost.

Zločini protiv čovječnosti nisu pogodili već podijeljeno društvo, nego zajednicu u kojoj su ljudi decenijama živjeli jedni s drugima. (https://www.icty.org/x/file/About/OTP/War_Demographics/en/stakic_prijedor__020909.pdf strana 5)

 

Preuzimanje vlasti i početak progona

Dana 30. aprila 1992. godine snage bosanskih Srba preuzele su kontrolu nad tadašnjom opštinom Prijedor, smjenjujući legitimne predstavnike Muslimana/Bošnjaka i Hrvata s ključnih pozicija vlasti. Uveden je policijski sat, ograničeno kretanje i upućen ultimatum o predaji oružja. (https://www.icty.org/x/file/Outreach/view_from_hague/bcs/jit_prijedor_bcs.pdf)

Uslijedilo je organizovano i nasilno etničko čišćenje, koje su kroz koordinisano djelovanje provodile jedinice Jugoslovenske narodne armije, Vojske Republike Srpske, policije i paravojnih formacija, s ciljem sistematskog uklanjanja nesrpskog stanovništva.

Grad je ubrzo postao jedno od najtragičnijih mjesta ratnih zločina tokom rata u Bosni i Hercegovini. (https://ratnizlocin.detektor.ba/lokacija/prijedor/50 ili https://www.icty.org/x/cases/stakic/cis/bcs/cis_stakic_BCS.pdf)

 

Bijele trake i javno obilježavanje

Svakodnevni život nesrpskog stanovništva bio je obilježen strahom, neizvjesnošću i rastućom napetošću. Prema Izvještaju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, (https://www.icty.org/x/cases/kvocka/tjug/en/kvo-tj011102e-1.htm broj 14) nesrpskom stanovništvu naređeno je da nosi bijele trake oko nadlaktica prilikom izlaska iz svojih domova, čime su bili javno označeni i dodatno izloženi progonu.

Naredba o nošenju bijelih traka i obilježavanju kuća bijelim čaršafima u Prijedoru 31. maja 1992. godine potvrđena je u više presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Svjedoci su tvrdili da je putem lokalnog radija izdata naredba nesrpskom stanovništvu da svoje kuće označe bijelim čaršafima, a da pri izlasku vani nose bijele trake oko ruke. To je služilo za lakšu identifikaciju i kasnija odvođenja u logore. (https://ucr.irmct.org/scasedocs/case/IT-97-24#hbs – IT-97-24)

 

Napadi na sela i uspostava logora

Kako bi uspostavile potpunu kontrolu nad područjem Prijedora, srpske vojne i policijske snage pokrenule su koordinisane napade na naselja u kojima su većinu činili Muslimani/Bošnjaci i Hrvati. Ove operacije bile su planske i usmjerene na preuzimanje teritorije, ali i na sistematsko uklanjanje nesrpskog stanovništva. (https://www.icty.org/bcs/outreach/dokumentarni-filmovi/zlo%C4%8Dini-pred-tribunalom-prijedor)

Napadi na muslimanska/bošnjačka sela u okolini Prijedora započeli su 23. maja 1992. godine, oko podneva, kada je selo Hambarine izloženo intenzivnom granatiranju iz artiljerijskog naoružanja, nakon čega su borbena dejstva proširena i na područje Ljubije. (https://www.icty.org/x/cases/stakic/tjug/en/stak-tj030731e.pdf strana 84.)

Već narednog dana, 24. maja, uslijedio je napad na Kozarac i okolna mjesta. (https://www.icty.org/x/cases/stakic/tjug/en/stak-tj030731e.pdf strana 82.)

Do druge polovine jula 1992. godine, napadi su zahvatili i sela na lijevoj obali rijeke Sane, čime je zaokruženo potpuno preuzimanje teritorije opštine Prijedor. Ova vojna kampanja nije bila usmjerena isključivo na teritorijalnu kontrolu, već je imala razorne posljedice po civilno stanovništvo, koje je bilo izloženo progonima, sistematskom nasilju i ubistvima.

U periodu od 24. do 26. maja 1992. godine uspostavljeni su koncentracioni logori, uključujući logor Omarska, (https://www.icty.org/x/cases/kvocka/tjug/bcs/011102.pdf strana 164), Keraterm (https://www.icty.org/x/cases/kvocka/tjug/bcs/011102.pdf strana 171) i Trnopolje (https://www.icty.org/x/cases/kvocka/tjug/bcs/011102.pdf strana 187)

U ove logore odvođeni su Muslimani/Bošnjaci i Hrvati iz grada i okolnih mjesta, gdje su bili izloženi nehumanim uslovima, zlostavljanju i teškim kršenjima osnovnih ljudskih prava. https://www.icty.org/x/cases/kvocka/tjug/bcs/011102.pdf

 

Međunarodno otkrivanje logora

Svijet je za postojanje logora u Prijedoru saznao 5. avgusta 1992. godine (https://time.com/5034826/fikret-alic-time-cover-bosnia/) nakon što su novinarske ekipe britanskih kuća ITN i Channel 4  dobile pristup logorima Omarska i Trnopolje.  (https://www.youtube.com/watch?v=w6-ZDvwPxk8)

Dozvolu stranim novinarima da posjete logore u Prijedoru dao je tadašnji predsjednik Republike Srpske, Radovan Karadžić, što je potvrđeno u više sudskih predmeta pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. (https://www.theguardian.com/world/1992/aug/07/warcrimes.edvulliamy)

Snimci iz logora postali su jedan od najpotresnijih dokaza zločina počinjenih tokom rata u Bosni i Hercegovini i imali su snažan međunarodni odjek.

 

Masovna ubistva i Korićanske stijene

Masakr na Korićanskim stijenama na planini Vlašić dogodio se 21. augusta 1992. godine, kada su pripadnici Interventnog voda policije iz Prijedora iz konvoja autobusa i kamiona izdvojili muškarce civile, Muslimane/Bošnjake i Hrvate, te ih strijeljali na rubu provalije. U tom masakru ubijeno je oko 200 nedužnih ljudi, dok je dvanaest civila preživjelo strijeljanje i pad u provaliju. (https://www.icty.org/bcs/content/darko-mr%C4%91a)

Na području opštine Prijedor ubijena su 3.176 civila, među kojima 102 prijedorska djeteta. Ove brojke, iako hladne i statističke, iza sebe nose prekinute živote, uništene porodice i trajne rane koje i danas oblikuju kolektivno sjećanje ovog grada, te svjedoče o razmjerama zločina.

 

Masovne grobnice i Tomašica

Masovnu grobnicu Tomašica otkrile su vlasti Bosne i Hercegovine u septembru 2013. godine u blizini velikog rudarskog kompleksa, nedaleko od Prijedora. Iz grobnice je ekshumirano 435 posmrtnih ostataka, od čega je pronađeno 275 kompletnih tijela. Forenzički dokazi ukazuju da je u Tomašici i s njom povezanoj sekundarnoj grobnici Jakarina Kosa ukupno bilo pokopano više od 700 osoba. (https://massgravesmap.balkaninsight.com/tomasica/?lang=bs)

Dokazi iz Tomašice bili su ključni u predmetu protiv Ratka Mladića. Tužilaštvu u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Hagu dozvoljeno je da ponovo otvori dokazni postupak kako bi uvrstilo nove dokaze iz ove grobnice koji potvrđuju „planiranu i sistematsku prirodu ubijanja“ u Prijedoru. (https://ucr.irmct.org/scasedocs/case/IT-09-92#hbs -IT-09-92).

 

Sudski procesi i odgovornost

Za ratne zločine počinjene nad stanovnicima Prijedora optuženo je ukupno 161 lice. Od tog broja, 65 osoba je pravosnažno osuđeno, dok je 45 oslobođeno krivnje, a sudski postupci i dalje su u toku za 28 optuženih. Ovi podaci preuzeti su iz Arhiva zločina Prijedor. (https://prijedorarhiv.org/arhiva/)

 

Kultura sjećanja

Dan bijelih traka

Dan bijelih traka obilježava se svakog 31. maja od 2012. godine u znak sjećanja na žrtve iz Prijedora (1992. – 1995.), a posebno na 31. maj 1992. kada je Krizni štab naredio nesrpskom stanovništvu da istakne bijele čaršafe na prozorima i nosi bijele trake oko ruke. Dan se obilježava mirnim šetnjama, nošenjem bijelih traka i polaganjem ruža, često uz protest zbog zabrane izgradnje spomenika za 102 ubijena djeteta. Obilježava se i u drugim gradovima svijeta. https://detektor.ba/2025/05/31/u-prijedoru-obiljezen-dan-bijelih-traka/

 

Noć u Trnopolju

Kampanja: Sjećanje u javnom prostoru

Zašto kampanja

Kampanja je usmjerena na dokumentovanje i javno predstavljanje činjenica, svjedočenja i sudski utvrđenih presuda koje se odnose na zločine počinjene nad stanovnicima Prijedora tokom rata devedesetih godina. Polazište ovakve intervencije jeste uvjerenje da suočavanje s prošlošću ne može ostati isključivo u okviru sudnica, izvještaja i komemoracija, već mora pronalaziti i nove oblike javne komunikacije.

Kampanja bi, u tom smislu, bila odgovor na potrebu da se sudski utvrđene činjenice, svjedočenja i iskustva žrtava približe publici koja o tim događajima nema znanje, ali i onima koji ih odbacuju ili relativizuju. Provođenje ovakve kampanje moglo bi doprinijeti podizanju svijesti, jačanju kulture sjećanja i otvaranju prostora za javni dijalog zasnovan na činjenicama i odgovornosti.

Koncept kampanje

Kampanja bi se zasnivala na dokumentovanju i javnom predstavljanju činjenica, svjedočenja i sudski utvrđenih presuda koje se odnose na zločine počinjene nad stanovnicima Prijedora tokom rata devedesetih godina. Kroz kombinaciju audio formata i intervencija u javnom prostoru, otvarao bi se prostor za razumijevanje prošlosti bez nametanja zaključaka, uz podsticanje ličnog promišljanja i društvene odgovornosti.

Cilj kampanje bio bi stvaranje sigurnog, nenametljivog, ali odgovornog prostora za suočavanje s prošlošću, zasnovanog na činjenicama, ljudskim pričama i pravu javnosti da zna.

Audio narativi i javni prostor

Poseban segment kampanje činile bi kratke radio emisije zasnovane na svjedočenjima i primjerima iz prakse Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Njihova struktura bila bi osmišljena tako da uvodi slušaoce u priče kroz motive svakodnevice i ljudskog iskustva, prije otkrivanja punog konteksta ratnih zločina.

Audio sadržaje interpretirala bi glumica, dok bi tehničku obradu zvuka radio profesionalni audio urednik. Vizualni identitet kampanje izbjegavao bi direktne asocijacije na ratne zločine, oslanjajući se na simboličke motive kako bi publika u sadržaj ulazila kroz emociju i atmosferu, a ne kroz unaprijed formirano mišljenje.

Kampanja bi uključivala i gerilske intervencije u javnom prostoru kroz QR kodove koji bi vodili ka audio sadržajima vezanim za konkretna mjesta stradanja. Na taj način javni prostor mogao bi postati prostor audio sjećanja, dok bi priče iz Prijedora izlazile iz lokalnog konteksta i bile dostupne široj javnosti.

U Prijedoru bi QR kodovi vodili ka različitim pričama vezanim za konkretna mjesta, formirajući gerilski muzej rasut po gradu. Postavljanjem stikera i u drugim gradovima, priče iz Prijedora simbolički bi se izmještale u širi javni prostor.

Zašto indirektan pristup

Indirektan, narativni i auditivni pristup mogao bi smanjiti početni otpor publike koja unaprijed odbacuje teme ratnih zločina. Ulazak u priče kroz motive svakodnevice, prostora i ljudskih iskustava mogao bi otvoriti prostor za preispitivanje stavova, umjesto njihove trenutne negacije.

Umjesto konfrontacije, ovakav pristup nudio bi činjenice i svjedočenja u formi koja poziva na slušanje i promišljanje. Korištenjem javnog prostora i digitalnih alata, kampanja bi mogla doprijeti i do publike koja se s ovom temom ne susreće kroz medije, obrazovanje ili institucionalne kanale.

Mogući doprinos kampanje i publika

Provođenje ovakve kampanje moglo bi imati potencijal da kod dijela publike koja negira zločine potakne proces preispitivanja i razumijevanja, dok bi istovremeno informisalo one koji su godinama bili uskraćeni za znanje zbog institucionalne šutnje, selektivnog pamćenja i izostanka javnog suočavanja s prošlošću.

Kampanja bi polazila od stava da suočavanje s prošlošću nije pitanje ideologije, već javnog interesa i društvene odgovornosti. Sjećanje na zločine počinjene nad stanovnicima Prijedora temeljilo bi se na sudski utvrđenim činjenicama i svjedočenjima, s ciljem da se javnosti omogući pristup istini bez senzacionalizma i politizacije.

Kroz audio sadržaje, publikaciju i intervencije u javnom prostoru, kampanja bi ukazivala da iza sudskih presuda i statističkih podataka stoje stvarni ljudi, uništene svakodnevice i trajne posljedice koje i danas oblikuju lokalnu zajednicu. U tom smislu, kampanja bi afirmisala kulturu sjećanja kao preduslov za izgradnju društva zasnovanog na poštovanju ljudskih prava, uz razumijevanje individualne i institucionalne odgovornosti.

Primarnu publiku činile bi osobe koje negiraju ili relativizuju zločine počinjene nad stanovnicima Prijedora, kao i građani koji o tim događajima nemaju prethodno znanje. Posebno bi bila usmjerena prema publici koja ne prati aktivističke, memorijalne ili ljudskopravaške sadržaje i često pokazuje otpor prema direktnom i konfrontirajućem govoru o ratnim zločinima.

Sekundarno, kampanja bi bila usmjerena i prema široj javnosti izvan Prijedora, čime bi doprinosila širenju znanja, razbijanju tišine i stvaranju osnova za širu društvenu raspravu.

Ograničenja i izazovi

Mogući izazovi provođenja kampanje odnosili bi se i na negativne reakcije u digitalnom prostoru, uključujući pokušaje relativizacije ili diskreditacije sadržaja, kao i na moguće uklanjanje intervencija iz javnog prostora. Takvi izazovi ukazuju da suočavanje s prošlošću u javnom prostoru nije neutralan proces, nego podrazumijeva i otpor.

 

 

Refleksija autorice o programu „Linkuj promjenu“

Škola „Linkuj promjenu“ predstavljala je izuzetno važno iskustvo za moj profesionalni razvoj. Posebno mi je značila jer, pored ostalih obaveza u Centru za mlade Kvart, aktivno upravljam i društvenim mrežama. Kroz ovaj program stekla sam dragocjena znanja i vještine u osmišljavanju i vođenju kampanja, razvijajući pristup koji se značajno razlikuje od onoga s kojim sam se ranije susretala.

Imala sam priliku raditi na konkretnim primjerima, razvijati kreativne koncepte i učiti kako strateški pristupiti komunikaciji s publikom, što je dodatno osnažilo moje samopouzdanje u ovom segmentu rada. Ovo iskustvo otvorilo mi je nove perspektive, posebno u razumijevanju kako digitalni alati i kampanje mogu biti iskorišteni za zagovaranje društvenih promjena i podizanje svijesti o važnim temama.

Stečeno znanje danas svakodnevno primjenjujem u svom radu, čime unaprjeđujem kvalitet komunikacije i vidljivost aktivnosti koje provodimo.

 

 

O autorici

Melani Isović je novinarka i aktivistkinja, trenutno zaposlena u Centru za mlade Kvart u Prijedoru. Kroz svoj dosadašnji profesionalni i aktivistički angažman dosljedno se bavi temama ljudskih prava, rodne ravnopravnosti i položaja marginalizovanih društvenih grupa.

Poseban fokus njenog rada usmjeren je na borbu protiv diskriminacije, suočavanje s prošlošću, kao i zagovaranje društva zasnovanog na jednakosti, pravdi i odgovornosti. Kao članica različitih formalnih i neformalnih inicijativa, aktivno učestvuje u kreiranju prostora za dijalog, kritičko promišljanje i društvene promjene.

Kroz novinarski rad nastoji otvarati teme koje su često zanemarene u javnom diskursu, dajući glas onima koji su sistemski isključeni iz procesa donošenja odluka.