Autorica: Amina Bašić                

„Nekad mi se čini da je Bosna i Hercegovina zemlja nevidljivih linija. Nisu to linije koje vidiš na karti, ali ih ljudi vrlo jasno osjećaju. One dijele gradove, ulice, škole, a ponekad i djetinjstva.“

 

Podijeljene zajednice i nevidljive granice

U mnogim sredinama u Bosni i Hercegovini žive dvije ili više etničkih zajednica, i to samo po sebi ne bi bio problem; naprotiv, moglo bi biti bogatstvo jednog društva. U stvarnosti su te zajednice često odvojene, nekada kroz obrazovni sistem, nekada kroz institucije, a često kroz nepisana pravila koja svi znaju, iako ih rijetko ko glasno izgovara.

Srednja Bosna jedan je od prostora gdje se takve podjele jasno vide. U pojedinim gradovima gotovo da se može osjetiti gdje počinje jedan, a gdje drugi dio grada. Granice nisu uvijek fizički označene, ali su duboko prisutne u svakodnevnom životu ljudi, kao da gradovi žive paralelne živote, a njihovi građani i građanke rijetko prelaze iz jednog u drugi svijet.

Jedan od takvih primjera je grad u kojem sam odrasla – Novi Travnik. Mirovnim temama se bavim jer sam odrasla u podijeljenoj zajednici. Želim da svijet bude bolje mjesto za sve nas, bez podjela po bilo kojoj osnovi, mjesto u kojem ćemo zajedno živjeti i uživati u miru.

Godinama su stanovnici znali gdje je granica između donjeg i gornjeg dijela grada. Djeca su odrastala uz rečenice: „Nemoj ići u donji dio grada“ ili „Nemoj ići u gornji dio“. I često niko nije znao objasniti zašto. Jednostavno se znalo da se tamo ne ide.

Ta nepisana pravila prenosila su se s generacije na generaciju, iako su mnogi mladi odrastali bez jasnog razumijevanja šta se zapravo dogodilo u ratu od 1991. do 1995. godine.

Kada se danas postavi pitanje šta je taj rat donio, odgovor je često bolan. Nije donio više razumijevanja među ljudima niti više povjerenja među komšijama. Donio je podjele.

Rat nije promijenio samo političku sliku Bosne i Hercegovine. Promijenio je način na koji ljudi gledaju jedni na druge.

Mladi između podjela i svakodnevice

Danas se ponekad vode nove, tihe borbe oko toga kako će se neka ulica zvati, kome pripada neka inicijativa ili koja politika ima pravo na određeni prostor i sl. Na kraju sve te rasprave često završavaju na leđima mladih, dok se rijetko postavlja pitanje: Šta je mladima zaista potrebno? A mladima je potrebno da imaju priliku da se upoznaju, druže, učestvuju u aktivnostima i da imaju prostor u kojem mogu graditi odnose bez tereta prošlosti.

U Novom Travniku vršnjaci različitih etničkih grupa uglavnom se uopće ne poznaju.

Ponekad me je sramota što ne poznajem svoju generaciju druge etničke pripadnosti, iako živimo u istom gradu.

Novi Travnik je grad koji ima dvije osnovne gradske škole (Osnovna škola „Safvet-beg Bašagić“ i Osnovna škola „Novi Travnik“), tri srednje škole (Srednja škola „Novi Travnik“, „Mješovita srednja škola“ Novi Travnik i Srednja glazbena škola Jakova Gotovca), dvije osnovne muzičke škole, dva kulturno-umjetnička društva (KUD) i druge vannastavne aktivnosti, koje su uglavnom organizovane odvojeno. Na prvi pogled izgleda kao grad sa mnogo mogućnosti za mlade, ali ta ponuda funkcioniše paralelno, a ne zajednički, zbog čega mladi nemaju mnogo prilika da se druže i upoznaju.

Vjerovatno se pitaš dok čitaš ovaj članak da li je riječ o sistemu „dvije škole pod jednim krovom“. U Novom Travniku nije riječ o tom sistemu.

Šta zapravo znači „dvije škole pod jednim krovom“? To je situacija u kojoj učenici različitih etničkih grupa pohađaju nastavu u istoj školskoj zgradi, ali su razdvojeni jer imaju različite nastavne planove i programe.

Situacija u Novom Travniku je nešto drugačija, ali rezultat je isti. Jedni pohađaju nastavu po bosanskom planu i programu, a drugi po hrvatskom planu i programu. Osim što sistem dijeli kroz različite nastavne planove i programe, dijeli i fizička udaljenost škola. Ako se jedna škola nalazi bliže centru grada, druga je na vrhu ili dnu grada.

Mladi se pitaju: Kako da politika NE određuje gdje ćemo ići, s kim ćemo se družiti i gdje ćemo provoditi vrijeme?

Kako prevazilaziti segregaciju?

Kako živjeti u istom gradu, a da podjele ne postoje? Mladi koji ne žive u podijeljenim gradovima pitaju se kako izgleda svakodnevni život u ovakvim gradovima, gdje mladi izlaze, da li imaju priliku da se upoznaju i postoje li prostori u kojima mogu provoditi vrijeme zajedno. Pitanje je isto: šta može doprinijeti tome da se granice koje postoje u glavama ljudi polako počnu brisati?

Jedan od odgovora na posljednje pitanje krije se u vremenu i odrastanju novih generacija, ali i u promjenama koje se dešavaju u samom prostoru grada. U Novom Travniku određene promjene u infrastrukturi, možda i nenamjerno, otvorile su više prostora za kretanje i susrete ljudi iz različitih dijelova grada.

Izgradnja trgovine Robot u jednom periodu omogućila je stanovnicima iz gornjeg dijela grada da češće dolaze u donji dio, što je posebno mladima dalo više slobode da se kreću i provode vrijeme na mjestima koja ranije nisu bila dio njihove svakodnevice.

S druge strane, renoviranje zelene pijace u gornjem dijelu grada dovelo je do toga da stanovnici iz donjeg dijela češće dolaze. Razlog je jednostavan: pijaca nudi veći izbor proizvoda, ali je vremenom postala i mjesto susreta ljudi iz različitih dijelova grada.

Takve male promjene pokazuju koliko prostor može uticati na svakodnevni život zajednice. Ponekad upravo obična mjesta poput trgovina, pijaca, parkova ili kafića postaju tačke gdje se brišu nevidljive granice. Rješenja ne dolaze uvijek kroz velike politike i strategije; ponekad počinju kroz male svakodnevne promjene.

Jedan od mogućih načina za smanjenje segregacije jeste stvaranje prostora u kojem bi se mladi iz obje etničke skupine mogli susresti i razgovarati o svojim potrebama u zajednici. Na primjer, to može biti rad na zajedničkoj medijskoj kampanji kroz koju bi provodili vrijeme zajedno.

Ta kampanja bi uključivala radionice medijske pismenosti, zajedničko kreiranje sadržaja (video, podcasti, fotografija), vođenje zajedničkih profila na društvenim mrežama, kao i intervjue s mladima iz zajednice o njihovim iskustvima i potrebama. Važno je da aktivnosti budu kontinuirane kroz redovne susrete, serijal objava i dugoročan rad na sadržaju, kako bi se izgradili odnosi, povjerenje i osjećaj zajedništva. Takvi susreti mogu doprinijeti boljem razumijevanju među mladima i stvaranju odnosa neopterećenih podjelama.

Jedan od pristupa koji to objašnjava jeste teorija Contact Hypothesis koju je razvio Gordon Allport. Prema ovoj teoriji, kontakt između ljudi iz različitih grupa može smanjiti predrasude i stereotipe ako se odvija pod određenim uslovima: ravnopravan status među učesnicima i učesnicama, zajednički ciljevi, saradnja umjesto takmičenja i podrška institucija poput škola, organizacija ili lokalne zajednice.

U tom procesu važnu ulogu mogu imati i organizacije koje rade s mladima. Kroz radionice, projekte, javne diskusije i zajedničke inicijative, mogu pomoći mladima da razviju osjećaj pripadnosti zajednici i motivaciju da aktivno učestvuju u njenom razvoju.

Digitalni prostor kao prostor susreta

Prevazilaženje etničke segregacije među mladima u Bosni i Hercegovini sve češće se posmatra kroz prizmu prostora koji nije fizički ograničen, to jest digitalnog prostora. U društvu u kojem su škole, svakodnevne rute i društveni krugovi često podijeljeni, internet otvara mogućnost susreta koji se u stvarnom životu ne dešavaju tako lako.

Digitalni prostor omogućava mladima da sarađuju bez obzira na to iz kojeg grada dolaze, u koju školu idu ili kojoj grupi pripadaju. Kroz online projekte, radionice, kampanje ili neformalne inicijative, mladi mogu raditi zajedno na temama koje su im zajedničke, od zaštite okoliša do društvenog aktivizma, čime se fokus pomjera sa razlika na zajedničke interese i ciljeve.

Međutim, digitalni prostor nije automatski siguran ili neutralan. On može biti i mjesto gdje se stereotipi dodatno učvršćuju, posebno kroz pristrasne ili manipulativne sadržaje. Upravo zato medijska pismenost ima važnu ulogu.

U 21. stoljeću mediji snažno utiču na to kako percipiramo druge ljude i zajednice. Ako mladi nemaju razvijene vještine kritičkog razmišljanja, lako mogu usvojiti narative koji produbljuju podjele.

Podaci pokazuju da je medijska pismenost među djecom i mladima na umjerenom nivou. Oko 70% djece vjeruje da ima dovoljno znanja o medijima, ali to često predstavlja subjektivni osjećaj, a ne stvarno razumijevanje. Istovremeno, visoka izloženost digitalnim sadržajima dodatno pokazuje koliko su važne vještine analize i interpretacije medijskih poruka.

U kontekstu etničke segregacije, način na koji mediji prikazuju „druge“ može direktno uticati na stavove mladih. Kvalitetan i odgovoran sadržaj, nasuprot tome, može doprinijeti rušenju predrasuda i otvaranju prostora za dijalog.

Zato je važno posmatrati digitalni prostor ne samo kao sredstvo komunikacije, nego kao prostor učenja i saradnje. Kada se to poveže sa zajedničkim digitalnim radom, otvara se prostor za povezivanje koje nije opterećeno podjelama iz offline svijeta. otvara se prostor za povezivanje koje nije opterećeno podjelama iz offline svijeta.

Prevazilaženje etničke segregacije nije brz proces, ali male promjene u načinu komunikacije mogu imati dugoročan uticaj. Jedan zajednički projekat, iskrena online diskusija ili pozitivna priča mogu biti početak drugačijeg odnosa među mladima.

Digitalni prostor, uz razvijenu svijest i odgovornost, može postati upravo ono mjesto gdje te promjene počinju.

Lična refleksija i uloga škole

Škola „Linkuj promjenu“ dodatno je učvrstila moje uvjerenje koliko su ove teme važne, pružila mi nova znanja i omogućila da razvijem vještine, poput pisanja scenarija za video sadržaje, koje ranije nisam imala.

 

 

O autorici

Amina Bašić je studentica političkih nauka u Sarajevu, na Odsjeku za sociologiju. Dugogodišnja je aktivistkinja s više od osam godina iskustva u radu na različitim temama, uključujući medijsku i političku pismenost, ljudska prava, prava mladih te izgradnju mira i tolerancije u Bosni i Hercegovini. Kroz različite inicijative doprinosi osnaživanju mladih i njihovom aktivnijem učešću u društvenim procesima.

Izvori:

Medijske navike djece i stavovi roditelja – finalni izvještaj, UNICEF i Regulatorna agencija za komunikacije (RAK), Sarajevo, 2020.

Policy brief „Prevazilaženje podjela po etničkoj osnovi: Kako integrisati javne škole u Makedoniji i Bosni i Hercegovini“, 2013.