Višnja Kisić: Gradnja gondole Kalemegdan-Ušće je protivzakonita

Srpska kultura je, na raskrsnici balkanskih puteva, u nasleđe dobila izuzetno kulturno bogatstvo, zahvaljujući raznim narodima koji su na njenoj teritoriji boravili i vladali, a koji su utkali nešto svoje u srpsku kulturnu baštinu čineći je još vrednijom i interesantnijom. Brojne istorijske građevine propadale su kroz vekove, ali se, o njihovom očuvanju sve više govori i pokreću se brojni projekti kako bi se one očuvale, ali i obnovile. Primer dobre prakse svakako jeste Tvrđava Bač kojoj je dodeljena “Gran pri” nagrada za inovativi i integrativni pristup konzervaciji pri rekonstrukciji uvrđenja, u okviru projekta “Vekovi Bača”.

Međutim, sa druge strane, ne okružuju nas samo lepe priče, pa je tako trenutno veoma aktuelna tema i borba za očuvanje Beogradske tvrđave i sprečavanje izgradnje gondole koja bi trebalo da povezuje Kalemegdan i park Ušće, a za čiji projekat, predstavnici organizacije posvećene očuvanju kulturnog nasleđa “Evropa Nostra” tvrde da je “invazivan za kulturno nasleđe” i da ne postoje “dovoljno jasni razlozi koji se tiču turizma i saobraćaja koji bi opravdali takvu vrstu projekta”.

O očuvanju kulturnog nasleđa i o tome koliko je naša država spremna da se bori za naša kulturna blaga, razgovarali smo sa Višnjom Kisić,  generalnom sekretarkom Evropa Nostra Srbija, dobrovoljnog, nevladinog, neprofitnog i nestranačkog udruženja posvećenog podizanju svesti o značaju kulturne baštine kao elementarnog prava svakog građanina sa vizijom da bude „glas kulturnog nasleđa“.

Aktivno usmeravate svoje znanje i bogato iskustvo na probleme upravljanja baštinom i muzejskim ustanovama, sa posebnim akcentom na probleme volonterizma i učešće zajednica u očuvanju i korišćenju baštine. Kako kulturna baština odgovara na današnje političke, ekonomske i obrazovne izazove današnjice i koliko je važna uloga lokalne zajednice u procesu njene zaštite?

– Ovoj temi bismo mogli ceo intervju da posvetimo! I mnoga istraživanja i projekti pokazuju na mnoštvo važnih odnosa i uticaja nasleđa na društvene, ekološke, obrazovne, ekonomske i političke izazove današnjice. Za mene lično, kulturno i prirodno nasleđe, nisu eskapizam u prošla vremena, već potentno polje za kritičko razmišljanje, za negovanje odnosa sa različitošću, za otvaranje novih perspektiva, i promišljanje toga kako smo došli do mesta na kome smo sada, i kuda i kako želimo dalje. Verujem da je saznavanje o drugim vremenima, prostorima, zajednicama i životima, način da ne shvatamo
„normalnim“ i „jedino mogućim“ društvo i sistem u kome živimo – i lokalno i globalno. Bez nasleđa nemoguće je da delujemo politički i emancipatorski. Bez istorijskih perspektiva koje nam nudi ne možemo da promišljamo trenutni društveni i ekonomski poredak, rodne, klasne i etničke odnose, načine korišćenja resursa, obrazovne politike, institucije braka i porodice… Sve čime su danas protkani naši odnosi i okruženje koje nastanjujemo, nastajalo i razvijalo se tokom dugog trajanja, i bilo predmet snova, borbi, želja, pregovora i iznenadnih obrta. To ne znači da su oni danas baš takvi kakvi su, prirodni ishod istorijskih previranja. Baš naprotiv, uvid u druga vremena i prostore nudi nam pregršt alternativa za budućnost. Bez tih uvida smo siromašniji, umrtvljeniji, bezidejniji i kseofobniji.

– Uz to, ideja kulturnog, a i prirodnog nasleđa, utemeljena je na pretpostavci da su kulturni, istorijski i prirodni resursi javno dobro, zajedničko dobro svih građana, ali i drugih živih i neživih bića sa kojima delimo planetu. I ne samo nas koji sada koristimo ta dobra, već i generacija koje dolaze. U jeku privatizacija svega što se može i ne može prodati, ideja zajedničkih i javnih prostora, ambijenata i resursa je izuzetno potentna, ali je i napadnuta sa raznih strana. Od investitora koji ne bi da razvijaju nove delove grada, već bi da nasade što više kvadrata na postojeće istorijske centre gradova, zaštićene obale, planine i druge predele; preko malih hidro elektrana koje zarad profita vlasnika uništavaju staništa, reke i jezera na koja svi imamo pravo; do država koje budžetske deficite i partijske apetite rešavaju privatizacijom nacionalnih parkova, kulturnih dobara i gradnjom zabavnih parkova. Ovo je proces koji se dešava širom sveta, kome su se brojne vlade i javne ustanove povinovale, a kome se postepeno sve veći broj građana suprotstavlja. Kao građani moramo da zahtevamo pravo da uživamo, brinemo i doprinosimo načinima na koje se razvijaju mesta u kojima živimo i koja volimo. Briga o kulturnom i prirodnom nasleđu je sastavni deo razmišljanja o tome kako se odnosimo prema raznolikim slojevima onih koji su ovom planetom hodali pre nas i u kakvom ambijentu želimo da živimo. Nažalost, ove odluke se najčešće donose ili po inerciji, ili nasilno, bez mnogo promišljanja i učešća građana.

Intervju u celosti možete pročitati na sajtu NovaEnergija – OVDE.